Pravila

Pravila: Kako je poen postao trostruko vredan 

Modni trendovi u karateu

Poslednje izmene pravila za cilj su imale  povećanje atraktivnost karatea, ali su uticale i na promene u trenažnom sistemu. • Još su više izraženi potreba za kretanjem, okretnost i brzina. • Borbe su postale nepredvidljive jer se bodovna prednost lako može ostvariti, ali i izgubiti.
Do početka ovog veka bilo je dominantno vežbanje tradicionalnog karatea koji je najveći značaj pridavao katama. Stručno objašnjenje glasi: kate su simboličke borilačke forme. Ali, šta to zapravo znači?
Razne tehnike: udarci, blokovi, poluge, bacanja – povezane u celinu koja predstavlja idealizovanu borbu sa jednim ili više protivnika, to je kata. Recimo i ovo: ne mala pažnja bila je posvećena jačanju udarnih površina – tamesi vari, uglavnom je prisutan dogovoreni sparing – jakusoku kumite, a osnovni cilj vežbanja bio je da se postigne kime.
Nadamo se da ste do sada ovladali osnovnim karate pojmovima. Ali, ne mari i ako niste koristili rečnik. Pomoć je tu.
Zahtevno i naporno vežbanje imalo je jedan cilj. Naime, smatralo se da je ljudsko telo moguće osposobiti da protivnika “usmrti jednim udarcem”. Trenutak u kojem je postignuto jedinstvo unutrašnje i spoljašnje energije, te spremnost organizma da načini takav napor, naziva se kime.
Zamislite samo takvog jednog karateku u sportskom borilištu. U najmanju ruku, bilo bi to smešno.

Ispod gvozdenih oklopa
Moderni ili, kako danas mnogi vole da kažu, sportski karate u početku je bio tradicionalni karate preobučen u nešto savremenije ruho. Njegov nastanak vezuje se za početak 20. veka, kada je prvi put izvedena javna demonstracija. Najznačajniji korak biće načinjen posle Drugog svetskog rata, uvođenjem takmičenja u borbama. Karatisti su konačno skinuli oklope gvozdenih principa. Karate je postao humaniji, a protivnik je uklonio neprijateljske epolete. Rođen je sportski karate – oblik borbe sa preciznim sistemom ograničenja.
Kontrola snage udarca, zabrana kontakta sa najosetljivijim vitalnim tačkama, prekid posle uspešno plasiranog udarca, pada protivnika…, sve te zabrane imale su za cilj da takmičare štite od eventualnih fatalnih posledica.
Da ne bude zabune, sportska borba regulisana je pravilima takmičenja i suđenja, a ona su stavljena na papir. Dobili smo Pravilnik kojim su definisani najvažniji elementi takmičenja: borilište, trajanje borbe, funkcije sudija i službenih lica, kriterijumi za vrednovanje uspešnosti, zabranjene radnje, određivanje pobednika i službene uniforme.

Borba traje tri minuta za seniore, a dva minuta za seniorke, juniore i mlađe uzrasne kategorije. Borilište je oblika kvadrata, dimenzija 8×8 m. U njemu se nalazi jedan glavni sudija, a sa strane još trojica pomoćnih.

Iskorak iz tradicije
I pored svih izmena koje su karate trebale da učine više sportom, manje veštinom, borba se na samom početku poprilično uklapala u principe tradicionalnog karatea. Meč se vodio do jednog poena i postojale su dve bodovne jedinice: ipon – jedan poen i wazari – pola poena. Takmičari su stajali u niskim stavovima, “tvrdom” gardu, bez puno kretanja, bez zaštitne opreme, a kriterijumi za osvajanje poena bili su veoma oštri. Praktično, borba se završavala jednim udarcem. Ipak, gledaoci su očekivali mnogo interesantniju predstavu.

Uslediće promena pravila: borba se završava sa tri osvojena poena, uvedeno je obavezno nošenje zaštitne oprema, bodovane su povezane akcije, uvedeni su protivkazneni poeni i dozvoljen je nastavak akcije nakon pada protivnika.
Takmičari su nosili beli kimono, jedan je imao beli, a drugi crveni pojas. Rukavice su bile bele. Guma za zube, štitinik za grudi – za devojke i suspenzori (štitnik za genitalije) – za muškarce, postali su sastavni deo opreme. Postojala je i zaštita za potkolenice, ali je spadala u slobodan izbor takmičara. Ove promene učinile su borbu dinamičnijom. Spektar tehnika, uključujući sve više nožne i tehnike bacanja, postao je širok. Međutim, ni to nije bilo dovoljno. Nova promena pravila nastupiće u Minhenu 2000. godine.

Crveno-plavi poeni
Takmičari danas nose crvene i plave rukavice, te pojas iste boje. Borbu i dalje vodi glavni sudija, a pomoćne, koje sede sa strane, izjašnjavaju se crvenim i plavim zastavicama.
Nove bodovne jedinice su: ipon – jedan poen, nihon – dva poena i sanbon – tri poena.
Poen se dodeljuje samo ako tehnika zadovoljava sledeće kriterijume: dobru formu, sportski stav, snažnu primenu, svesnost, pravovremenost i korektnu distancu.
Ipon se daje za udarac rukom u telo ili glavu i uchi tehnike.
Nihonom se nagrađuju udarac nogom u telo i izbacivanje protivnika iz ravnoteze sa poentiranjem.
Sanbon se dodeljuje za udarac nogom u glavu i bacanje ili čišćenje kojim se protivnik obori na pod, nakon čega sledi poentirajuća tehnika.
Poentirajuče zone u karateu su glava, lice, vrat, stomak, grudi, leđa i bočne strane.

Kazne za sve, ama baš sve
Kazne su podeljene u dve kategorije koje se međusobno ne sabiraju. U prvu kategoriju spadaju kazne za tehnike sa prejakim kontaktom; napade na ruke, noge, genitalije, zglobove ili svod stopala; napade na lice tehnikama otvorene šake i opasne ili zabranjene tehnike bacanja.
U drugu kategoriju spadaju kazne za simuliranje ili preuveličavanje postojeće povrede; ponavljanje izlazaka iz borilišta; situacije u kojima takmičar sam sebe izloži opasnosti ili izostavlja mere samozaštite; izbegavanje borbe sa namerom sprečavanja protivnika da postigne povoljan rezultat; klinč, rvanje, guranje ili hvatanje bez pokušaja bacanja ili druge tehnike; tehnike koje po svojoj prirodi ne mogu biti kontrolisane, kao i opasne, nekontrolisane napade, bez obzira da li su udarci pogodili protivnika ili promasili; napade glavom, kolenom ili laktom i razgovor ili provociranje protivnika, nepoštovanje sudijskih odluka, nepristojno ponašanje prema sudijama i službenim licima ili druga kršenja pravila ponašanja.

Zašto sam dobio sikaku?
Kategorizacija kazni izvršena je na sledeći način:
cukoku se može dodeliti za manje prekršaje ili za prvi slučaj manjeg prekršaja;
keikoku je kazna za koju protivnik dobija jedan poen. Dodeljuje se za manje prekršaje kojima je već prethodilo upozorenje ili za prekršaje koji nisu dovoljno ozbiljni za viši nivo kazne;
hansoku cui je kazna za koju protivnik dobija dva poena. Dodeljuje se za prekršaje za koje je već dodeljena prethodna kazna (keikoku) ili za ozbiljne prekršaje;
hansoku se dodeljuje za veoma ozbiljne prekršaje ili kada je već dodeljen hansoku chui. Ova kazna povlači diskvalifikaciju i samim tim pobedu protivnika.
sikaku se, uglavnom, dodeljuje kada takmičar zanemari sudijska pravila, ponaša se zlonamerno ili kompromitujuće i tako nanosi štetu ugledu karatea. Ova kazna rezultira diskvalifikacijom sa takmičenja ili zabranom nastupa u određjenom vremenskom periodu, kao i novčanom nadoknadom, o čemu odlučuje sudijski savet.
Pobednik je onaj koji po isteku vremena ima više poena. Međutim, borba se može završiti i znatno ranije i to u tri slučaja: kada postoji bodovna razlika od osam poena; kada jedan od takmičara bude diskvalifikovan ili nije u stanju da nastavi borbu.
U slučaju da je vreme isteklo, a rezultat je nerešen, borba se produžuje jedan minut (i kod muškaraca i kod žena), koji zapravo, predstavlja nov meč. Brišu se sve kazne i pobeda se ostvaruje većim brojem poena nakon isteka predviđenog minuta. Ako je i nakon produžetka rezultat nerešen, sudije se izjašnjavaju za jednog od takmičara i tako se određuje pobednik.

Ekipni i pojedinačni nastupi
Postoji i ekipno takmičenje. Kod muškaraca ekipu čini pet takmičara plus dve rezerve, a kod žena tri takmičarke plus jedna rezerva. Ali, kategorije ovde ne igraju nikakvu ulogu. Trener pre nastupa prijavljuje ekipu, po slobodnom izboru razmešta takmičare i tako se određuju parovi.
Kod kata takmičenja ne postoje kategorije, već samo podela na pojedinačni i ekipni nastup. U početku se takmičenje odvijalo tako što je svaki takmičar dobijao ocene od strane trojice sudija i na taj se način borio za ulazak u sledeći krug takmičenja. U svakom krugu postojao je određen opseg ocena koje su sudije mogle da daju. Tako je u finalu, u koje ulazi osam takmičara, pobedjivao onaj sa najvećom ocenom.

Danas se u katama žreb pravi kao i u borbama. Svaki takmičar ima protivnika i sistemom eliminacija dolazi do finala. Jedan od njih nosi crveni pojas, a drugi plavi. Prvo katu radi Aka (crveni pojas), a zatim Ao (plavi pojas). Nakon njihovog izvođenja sudije se izjašnjavaju podizanjem zastavica. Takmičari moraju izvesti obaveznu Shitei katu i katu po izboru Tokui. Kate se moraju izvoditi u skladu sa školama karatea priznatim od WKF-a (World karate federation).
Ekipu čine 3 člana i oni u isto vreme rade katu trudeći se da budu što bolje sinhronizovani. U svakom krugu postoji određen izbor kata koje se mogu raditi, a u finalu nakon kate tim demonstrira njeno značenje. Ovaj prikaz naziva se Bunkai. Vreme za izvođenje bunkaija iznosi pet minuta. Nakon toga sudije se izjašnjavaju istovremeno podižući crvenu ili plavu zastavicu. Broj sudija je tri ili pet.
Poslednja izmena pravila povećala je atraktivnost karatea, ali doslo je i do promena u trenažnom sistemu, upravo zbog novih zahteva koji se postavljaju pred takmičare. Jos su više izraženi potreba za kretanjem, okretnost i brzina. Borbe su postale nepredvidljive jer se bodovna prednost lako može ostvariti, ali isto tako i izgubiti.
Pravila karate borbe danas predviđaju dodatnu žaštitu takmičara u smislu smanjenja mogućnosti povrede, tako što je obavezno nošenje kaciga (za mlađe uzrasne kategorije) i štitnika za stopala.